Rusija
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||
Ruska Federacija ili Rusija je država na istoku Europe i sjeveru Azije. Površinom je najveća država na svijetu (oko 11,5% zemaljskog kopna), ali je većina državnog teritorija slabo naseljena pa po broju stanovnika zauzima sedmo mjesto (poslije Kine, Indije, SAD-a, Indonezije, Brazila i Pakistanai Bangladesa). Glavni grad je Moskva.
Rusija je najveća od neovisnih država nastalih raspadom Sovjetskog Saveza.
Sadržaj/Садржај |
[uredi - уреди] Povijest
Područja na kojima su živjeli istočni Slaveni prvi su u jedinstvenu državu ujedinili Varjazi, vjerojatno doseljenici iz Skandinavije. Prvi zabilježeni varjaški vladar bio je Rurik, okrunjen oko 860., a njegovi su nasljednici prenijeli prijestolje iz Novgoroda na sjeveru današnje Rusije u Kijev, danas glavni grad Ukrajine, dok je pokušaj širenja ove države na pdručje Balkana u 9. vijeku bio zaustavljen u ratu s Bizantom.
Kijevska Rusija bila je jedna od najvećih država tadašnje Europe s gospodarstvom utemeljenim na trgovini među Skandinavijom i Bizantom, ali njena decentraliziranost će na kraju biti važan samouništavajući faktor. Odlučujućim za kasniju povijest istočnih Slavena pokazalo se prihvaćanje Pravoslavlja kao državne religije 988. u doba velikog kneza Vladimira, koje je za posljedicu imalo snažnu vezu crkve i države i izolaciju od katoličkog, a kasnije i protestantskog ostatka Europe.
[uredi - уреди] Stvaranje carstva
Glavni članak: Povijest Rusije
Od prve polovice 12. vijeka Kijevska Rusija se našla oslabljena u neprestanim građanskim ratovima raznih prinčeva koji se bore za krunu velikog kneza što na kraju dovodi do njenog raspada. Ratovima oslabljeni centar države je u potpunosti izgubio kontrolu tako da u drugoj polovici 12. vijeka nastaju nova ekonomsko politička središta, a jedno od najvažnijih je Veliko kneževstvo Vladimara-Suzdalja na području današnjeg grada Moskve. Invazija Mongola u 13. vijeku dovodi do potpunog uništenja Kijevske Rusije na veći broj neovisnih kneževstava, a najvažnije među njima će ubrzo postati novostvoreno Moskovsko kneževstvo koje nastaje podjelom Veliko kneževstvo Vladimara-Suzdalja. Ubrzo ovo novo kneževstvo dobiva na važnosti zbog svoje lojalnosti prema Mongolskim gospodarima tako da dobiva posao skupljanja poreza koje su dužne uplaćivati ruske kneževine svojim gospodarima. Već od 1328 kneževi Moskve nose titulu prvo velikog kneza Moskve, a ubrzo potom i velikog kneza Vladimira-Suzdalja. Dodatnu legitimnost tamošnji vladari dobivaju te odlučujuće 1328. godina kada se metropolit seli u čime ona postaje i vjersko središte ruskih zemalja.
Oslanjanjući se na svoje dobre odnose s mongolskim osvajačima, Moskva je započela širenje na okolna područja. Ekspanzija je ubrzana pod velikim kneževima Ivanom III. (1462. - 1505.) koji je udvostručio državni teritorij na račun susjednih država i oslobodio Moskvu od Tatara, i Ivanom IV. Groznim (1547. - 1584.), prvim ruskim vladarem koji se okrunio za cara.
Država je nakon smrti Ivana Groznog potonula u borbu za njegovo naslijeđe koja je trajala sve do 1613. kada na vlast dolazi dinastija Romanov. Rusija je doživjela preporod za vladanja Petra I. Velikog (1682. - 1725.). koji je u mladosti putovao po Zapadnoj Europi i odlučio reformirati Rusiju po zapadnim uzorima. Velike promjene doživjela je državna uprava, obrazovanje, vojska, osnovana je mornarica, a glavni grad je umjesto Moskve postao novoosnovani Sankt Peterburg (1703.) na ušću rijeke Neve u Finski zaljev.
U sljedeća dva stoljeća Rusija je nizom ratova proširila svoj teritorij kolonizirajući, za razliku od zapadnoeuropskih država, susjedna područja. Na zapadu je zauzela Finsku, baltičke zemlje, Poljsku, Bjelorusiju i najveći dio Ukrajine. Na jugu je svoje područje proširila na Zakavkazje do sjeverne Armenije, te na najveći dio srednje Azije. Na istoku je ruska kolonizacija doprla do sjevernoameričke Aljaske, koja je 1867. prodana SAD-u. Osobito je širenju državnog teritorija pridonijela Katarina II. Velika (1762. - 1796.) vještim kombiniranjem diplomacije i ratovanja.
Devetnaesto stoljeće obilježeno je i sve jačim zahtjevima srednje klase za udjelom u vlasti, s povremenim izljevima političkog nasilja (pobuna dekabrista 1825., atentat na cara Aleksandra II. 1881.) praćenim valovima državne represije. Nakon revolucije 1905. Rusija je dobila predstavničko tijelo, Dumu, što je donekle ublažilo političke tenzije.
[uredi - уреди] Sovjetska Rusija
Loše stanje na bojištu u prvom svjetskom ratu i kolaps gospodarstva doveli su do pobune stanovništva Petrograda nakon čega car Nikolaja II. potpusije abdikaciju i u februaru 1917. Rusija je postala republika (Februarska revolucija). Republikanske vlade kneza Lvova i Aleksandra Kerenskog su nastavili istu državnu politiku koju je ranije vodio Nikola II. što dovodi do masovnog nezadovoljstva i nove revolucije 25.10. 1917. kada državnim udarom vlast preuzela stranka boljševika - komunista predvođena Vladimirom Iljičem Lenjinom (Oktobarska revolucija). Uslijedio je četverogodišnji građanski rat u kojem su boljševici ili tada popularno zvani crvenogardejci pobjedili opoziciju to jest bjelogardejce. Moskva je 1918. ponovo postala glavni grad, a 1922. sovjetska Rusija postala je Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR).
Nakon Lenjinove smrti 1924. vlast je postupno preuzeo Josif Staljin (vladao je do 1953.) koji je pokrenuo ubrzanu industrijalizaciju i nasilnu kolektivizaciju poljoprivrede. U drugoj polovici tridesetih godina započeo je i velike čistke u vodstvu komunističke partije, vojske i države u kojima su mnogi u montiranim procesima osuđeni na smrt ili dugogodišnju robiju.
Uspjeh nasilne kolektivizacije i industrijalizacije se počeo pokazivati 1939 - 1940 tako da država koja 1922 ima samo 13 % industrijskih kapaciteta zaostale carske Rusije iz 1913. godine sada postaje druga svjetska industrijska velesila. Izbijanje drugog svjetskog rata je nanio katastrofalnu štetu razvoju tijekom 30tih godina, a ali na kraju u njemu Sovjetski savez je dava najveći, odlučujući doprinos pobjedi saveznika s više od 20 milijuna poginulih. Nakon rata SAD je zaoštrio odnose s Sovjetskih Savezom što dovodi do početka - hladnog rata. Rastući utjecaj SSSR-a i uspjesi na mnogim poljima poput osvajanja svemira i nuklearnog naoružanja skrivali su neuspjehe i zaostajanje sovjetskog gospodarstva i rastuće društvene tenzije. Godine 1991. komunistički sustav je propao, a SSSR se raspao na 15 država, među kojima je najveća i najznačajnija upravo Rusija.
[uredi - уреди] Nakon propasti Sovjetskog Saveza
Postsovjetska Rusija je nakon nekoliko godina bolne tranzicije i krize koja je dosegnula dno 1998. zahvaljujući svojim enormnim sirovinama krenula putem gospodarskog oporavka i ubrzanog rasta potpomognutog visokim cijenama nafte - glavnog ruskog izvoznog proizvoda. Prvog demokratskog predsjednika Borisa Jeljcina čiji je mandat bio obilježena liberalizmom, kriminalnom privatizacijom i katastrofalnim padom standarda za kojeg grupe ekonomista smatraju da je bio najgori u modernoj historiji svijeta, zamijenio je 1999. Vladimir Putin kojeg ruski građani i inozemni promatrači smatraju efikasnijim, ali i autoritarnijim od svog prethodnika koji je čak bio poslao tenkove na ruski parlament 3.10. 1993. U trenucima preuzimanja vlasti pošto je Jeljcin podnio ostavku Vladimir Putin je bio prisiljen potpisati potpunu amnestiju za sva moguća ili stvarna kriminalna djela koje je počinio njegov prethodnik.
Od 1994. traje gerilski sukob čečenskih pobunjenika koji se bore za neovisnost republike i oružanih snaga Ruske Federacije. Veći broj terorističkih napada u Čečeniji i ostatku Rusije dovodi se u vezu s ekstremističkim frakcijama gerilaca.
[uredi - уреди] Državno uređenje
Rusija je federativna republika s polupredsjedničkim sustavom vlasti. Zakonodavnu vlast ima dvodomna Federalna skupština. Zastupnike gornjeg doma, Savjeta federacije, imenuju federalni subjekti (republike, oblasti, krajevi i dr.), a zastupnici donjeg doma, Dume, biraju se u izravnim izborima na mandat od četiri godine mješavinom proporcionalnog i većinskog sustava.
Izvršnu vlast dijele predsjednik i vlada na čelu s premijerom. Predsjednik republike bira se direktnim izborima dvokružnim sustavom na četiri godine, a može na položaju provesti najviše dva mandata. Predsjednik predlaže Dumi sastav vlade kojeg ona potvrđuje natpolovičnom većinom. Ako Duma tri puta odbije potvrditi vladu, predsjednik je može raspustiti i sazvati nove izbore. Predsjednik ima i brojne druge ovlasti u području imenovanja, često je inicijator zakonodavstva i vrhovni je zapovjednik oružanih snaga.
[uredi - уреди] Federalna struktura
Federalna struktura Rusije je složena i obuhvaća 89 federalnih subjekata s različitim razinama autonomije. Najveću autonomiju ima 21 autonomna republika (to su npr. Čečenija, Tatarstan ili najveća Saha (Jakutija)). Osim njih, postoji i 10 autonomnih okruga i 1 autonomna oblast. Većina ovih autonomnih jedinica osnovana je za vrijeme komunizma u skladu s tadašnjom politikom o nacionalnostima koja je svakoj većoj nacionalnosti davala pravo na domicilni teritorij.
Ostatak državnog teritorija podijeljen je na upravne jedinice koje imaju manje formalne autonomije. To su 49 oblasti, 6 krajeva i 2 federalna grada (Moskva i Sankt Peterburg).
Godine 2000. ustanovljena je nova razina upravne podjele - 7 federalnih okruga od kojih svaki obuhvaća više federalnih subjekata. Vode ih izaslanici koje imenuje federalni predsjednik. To su:
- Središnji federalni okrug
- Južni federalni okrug
- Sjeverozapadni federalni okrug
- Dalekoistočni federalni okrug
- Sibirski federalni okrug
- Uralski federalni okrug
- Privolžski federalni okrug
[uredi - уреди] Zemljopis
Rusija se obično dijeli na zapadni europski (oko 3,5 mil. km²) i istočni azijski dio - Sibir (13,5 mil. km²). Prirodnu granicu ovih dvaju dijelova čini gorje Ural koje se prostire u smjeru sjever - jug u duljini od oko 2000 km od Sjevernog ledenog mora do granice s Kazahstanom.
[uredi - уреди] Europska Rusija
Najveći dio europskog dijela Rusije zauzima Istočnoeuropska ravnica, s nizinskim reljefom koji samo ponegdje prelazi u uzvisine (Valdajska i Srednjeruska na zapadu, Privolžje uz srednji tok Volge) čiji vrhovi ne prelaze 200 - 400 m. Kroz ovu nizinu protječe Volga (3688 km), gospodarski i kulturalno najvažnija ruska rijeka. Prevladava kontinentalna klima koja na krajnjem sjeveru prelazi u polarnu, a u uskom pojasu crnomorskog priobalja u mediteransku. Od sjevera prema jugu redaju se pojasevi crnogorične šume, miješane šume, prijelazne šumsko-stepske zone, te stepa pokrivena plodnom crnicom (černozemom). Uz obale Kaspijskog mora zbog jakog isparavanja prisutna je i polupustinja.
Na krajnjem jugu europske Rusije granicu s Gruzijom i Azerbejdžanom čini gorje Kavkaz s najvišom točkom Rusije, Elbrusom (5633 m).
[uredi - уреди] Sibir
Na zapadu Sibira prostire se golema Zapadnosibirska ravnica kroz koju protječe najduža ruska rijeka Ob' (s Irtišem 5568 km, 5. na svijetu). Između rijeke Jenisej na zapadu Lene na istoku nalazi se Srednjesibirska visoravan s vrhovima do 1700 m. Srednjejakutska ravnica kroz koju protječe Lena dijeli ovu visoravan od planinskih lanaca istočnog Sibira.
Na jugu i istoku Sibira do obala Tihog oceana prevladava planinski reljef s lancima čiji su vrhovi uglavnom iznad 2000 m (Beluha u Altajskom lancu - 4506 m, Ključevska Sopka na Kamčatki - 4750 m). Ovdje se nalazi i najveće i najdublje rusko jezero - Bajkalsko (31.500 km², dubina 1637 m, najdublje na svijetu).
Klima većeg dijela Sibira je vrlo oštra kontinentalna koja na sjeveru prelazi u polarnu, a na većim nadmorskim visinima u planinsku. Prevladavaju guste crnogorične šume - tajge, sa zonama oskudne vegetacije - tundrama - i zonama trajnog leda na krajnjem sjeveru. Ruski daleki istok ima monsunsku klimu.
[uredi - уреди] Granice Rusije
Na zapadu Rusija graniči s (od sjevera prema jugu):
Ruska enklava Kalinjingrad graniči i s Litvom i Poljskom.
Na jugu graniči s (od zapada prema istoku):
- Gruzijom
- Azerbejdžanom
- Kazahstanom
- Kinom
- Mongolijom
- Sj. Korejom
- Japanom (morska granica)
Na istoku graniči sa SAD-om (morska granica).
[uredi - уреди] Gospodarstvo
Petnaest godina nakon propasti komunizma rusko gospodarstvo se približilo gospodarstvima srednje razvijenih zemalja slobodnog tržišta. Danas ono ima visoku stopu rasta BDP-a (u 2004. 7,1% godišnje) i relativno visoku inflaciju (oko 11,7%). Ipak, i danas su u Rusiji uočljivi ostaci starog, komunističkog sustava.
Na današnju sliku gospodarstva je utjecala i brza privatizacija nekih unosnijih državnih poduzeća početkom devedesetih. Njih je preuzela nekolicina poduzetnika povezana s tadašnjom političkom elitom (oligarsi). U posljednje vrijeme neki su oligarsi bili prisiljeni odreći se kontrole nad svojim tvrtkama, a neki su i zatvoreni ili su emigrirali. Veliki koncerni i dalje dominiraju ruskim gospodarskim krajolikom, a država najavljuje mjere za poticanje malog i srednjeg poduzetništva.
Danas se rusko gospodarstvo uglavnom temelji na dvama stupovima: izvozu energenata (nafte i zemnog plina) i sirovina te rastućoj domaćoj potrošnji. Tradicionalna sovjetska metalurgija i s njom povezana proizvodnja strojeva, automobila i zrakoplova preživljavaju zahvaljujući visokim carinama koje sprječavaju uvoz jeftinijih i kvalitetnijih inozemnih proizvoda. Mnoge tvornice preorijentirale su se na suradnju sa zapadnim kompanijama i licenčnu proizvodnju stranih proizvoda (inomarke).
Propast sovjetskog centralnog planiranja dovela je i do izrazite neravnoteže u razvoju pojedinih regija. Najviše stranih investicija i najbrži gospodarski rast imaju Moskva i Peterburg. Razlike u prosječnom dohotku stanovnika prijestolnice i provincija su i do deset puta.
[uredi - уреди] Kultura
Rusija je dala istaknute predstavnike na gotovo svim poljima umjetnosti i znanosti. Među najpoznatijima su:
[uredi - уреди] Književnici
- Mihail Vasiljevič Lomonosov (1711.-1765.)
- Ivan Andrejevič Krilov (1768.-1844.)
- Aleksandar Sergejevič Puškin (1799.-1837.)
- Nikolaj Vasiljevič Gogolj (1809.-1852.)
- Mihail Jurjevič Ljermontov (1814.-1841.)
- Ivan Sergejevič Turgenjev (1818.-1883.)
- Fjodor Dostojevski (1821.-1881.)
- Lav Tolstoj (1828.-1910.)
- Anton Pavlovič Čehov (1860.-1904.)
- Maksim Gorki (1868.-1936.)
- Ivan Aleksejevič Bunin (1870.-1953.)
- Aleksander Aleksandrovič Blok (1880.-1921.)
- Boris Pasternak (1890.-1960.)
- Vladimir Vladimirovič Majakovski (1893.-1930.)
- Sergej Aleksandrovič Jesenjin (1895.-1925.)
- Vladimir Nabokov (1899.-1977.)
- Mihail Aleksandrovič Šolohov (1905.-1984.)
- Danil Harms (1905.-1942.)
- Aleksandar Solženjicin (1918.-2008.)
- Eduard Limonov (1943.-danas)
[uredi - уреди] Skladatelji
- Aleksandar Porfirjevič Borodin (1833.-1887.)
- Cezar Antonovič Kjui (1835.-1918.)
- Milij Aleksejevič Balakirev (1837.-1910.)
- Modest Petrovič Musorgski (1839.-1881.)
- Petar Iljič Čajkovski (1840.-1893.)
- Nikolaj Rimski-Korsakov (1844.-1908.)
- Sergej Rahmanjinov (1873.-1943.)
- Igor Stravinski (1882.-1971.)
- Sergej Prokofjev (1891.-1953.)
- Dmitrij Šostakovič (1906.-1975.)
[uredi - уреди] Slikari
- Andrej Rubljov (1360.-1430.)
- Vasilj Kandinski (1866.-1944.)
- Kazimir Maljevič (1878.-1935.)
[uredi - уреди] Liječnici
- Ivan Pavlov (1849.-1936.)
[uredi - уреди] Matematičari
- Nikolaj Ivanovič Lobačevski (1792.-1856.)
- Ilja Kandinski Pavlov (1856.-1925.)
[uredi - уреди] Biolozi i kemičari
- Ilja Iljič Mečnikov (1845.-1916.)
- Dmitrij Ivanovič Mendeljejev (1834.-1907.)
- Aleksandar Oparin (1894.-1980.)
[uredi - уреди] Ostali
- Jurij Gagarin (1934.-1968.) - kozmonaut
- Vladimir Zvorkin (1889.-1982.) - izumitelj američkog državljanstva, a ruskog podrijetla
- Vaclav Nižinski (1890.-1960.) - baletni plesač
- Ana Politkovskaja (1958.-2006.) - novinarka
[uredi - уреди] Demografija
| Etnički sastav stanovništva (2002.) [1] | |
|---|---|
| Rusi | 79.8% |
| Tatari | 3.8% |
| Ukrajinci | 2.0% |
| Čuvaši | 1.1% |
| Čečeni | 0.9% |
| Armenci | 0.8% |
| Ostali | 10.3% |
Prema popisu stanovništva iz 2002. najbrojniji su Rusi (79,8%), slijede Tatari (3,8%), Ukrajinci (2,0%), Baškiri (1,2%) Čuvaši (1,1%) i Čečeni (0,9%). Još 17 etničkih grupa ima više od 400 tisuća pripadnika. Ruski jezik je izrazito dominantan, i njime se služi 98% stanovništva.
Podaci o vjerskom sastavu su nepouzdani jer se vjera ne ispituje u popisima stanovništva. Samo je manji dio populacije aktivno religiozan, a dominiraju tradicionalne vjerske zajednice: Ruska pravoslavna crkva kojoj pripada slavensko stanovništvo obuhvata oko 80 miliona vjernika, te islamska zajednica kojoj pripadaju neki narodi turskog porijekla (Tatari, Baškiri i dr.) i većina naroda sjevernog Kavkaza (Čečeni, Inguši i dr.)oko 15 miliona vjernika.Manji je procenat katolika oko 500 000, budista 400 000 uglavnom narodi juznog Sibira Jakuti i Burjati, jevrejskoj zajednici pripada oko 300 000 vjernika,isto toliko je baptistickih protestanata.
Gradskog stanovništva ima 72,4%, seoskog 27,6%. Dobni sastav je slijedeći: 0-19 25,2%, 20-59 56,3%, 60 i više 18,5%.
[uredi - уреди] Gradovi
[uredi - уреди] Pregled stanovništa prema gradovima
| Rd. br. | Grad | Federalni subjekt | Pop. | Rd. br | Grad | Federalni subjekt | Pop. |  Moskva  Sankt Petersburg |
||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| 1 | Moskva | MOS | 10,126,424 | 11 | Ufa | BA | 1,042,437 | |||
| 2 | Sankt Petersburg | SPE | 4,661,219 | 12 | Volgograd | VGG | 1,011,417 | |||
| 3 | Novosibirsk | NVS | 1,425,508 | 13 | Perm | PER | 1,001,653 | |||
| 4 | Nižnji Novgorod | NIŽ | 1,311,252 | 14 | Krasnojarsk | KJA | 909,341 | |||
| 5 | Jekaterinburg | SVE | 1,293,537 | 15 | Saratov | SAR | 873,055 | |||
| 6 | Samara | SAM | 1,157,880 | 16 | Voronjež | VOR | 848,752 | |||
| 7 | Omsk | OMS | 1,134,016 | 17 | Toljati | SAM | 702,879 | |||
| 8 | Kazan | TA | 1,105,289 | 18 | Krasnodar | KDA | 646,175 | |||
| 9 | Čeljabinsk | ČE | 1,077,174 | 19 | Uljanovsk | ULJ | 635,947 | |||
| 10 | Rostov na Donu | ROS | 1,068,267 | 20 | Iževsk | UD | 632,140 | |||
| 2002. godina[2] | ||||||||||
[uredi - уреди] Transport
Velike udaljenosti i često surovi klimatski uvjeti uvelike su utjecali su na razvoj transportne infrastrukture u Rusiji. U prijevozu roba, a i putnika još uvijek dominantnu ulogu ima željeznica. Željeznička mreža ima 87.000 km pruga u javnoj upotrebi i 63.000 km industrijskih pruga. Udio željeznice u ukupnom prijevozu robe je 83,2%, a putnika 40,9%. U Rusiji se nalazi i najduža svjetska željeznička pruga, 9.289 km duga Transsibirska željeznica koja povezuje Moskvu i Vladivostok na Tihom oceanu.
Iako je cestovna infrastruktura u prilično lošem stanju, bez suvremenih autocesta, cestovni prijevoz je u usponu. Automobil je danas u Rusiji sve manje statusni simbol, osobito u velikim gradovima što dovodi do velikih gužvi i jedne od najvećih stopa smrtnosti u cestovnim prometnim nesrećama u Europi.
Zračni prijevoz je u stalnom porastu pa ima dominantnu ulogu u putničkom prijevozu na relacijama većim od 1500 km. Najveće zrakoplovne tvrtke su Aeroflot (5,8 mil. putnika u 2003.) koji održava i redovitu zračnu liniju Moskva - Zagreb, a leti s moskovskog aerodroma Šeremetjevo, zatim Sibir (Novosibirsk i moskovsko Domodjedovo, 3,4 mil.), Pulkovo (Sankt Peterburg) i KrasAir (Krasnojarsk).
[uredi - уреди] Izvori
[uredi - уреди] Vanjske poveznice
- Veleposlanstvo Ruske Federacije u Hrvatskoj (na hrvatskom)
- Gov.ru - Službeni Vladin portal (na ruskom)
- Kremlin - Službeni predsjednički site (na engleskom)
|
||||||||||||||
|
|||||||||||
|
|
 |
|---|---|
| Azerbejdžan | Bjelorusija | Gruzija | Jermenija | Moldavija | Rusija | Ukrajina | Turkmenistan | Kirgizija | Tadžikistan | Uzbekistan | Kazahstan | |
