Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija
|
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (makedonski:Социјалистичка федеративна република Југославија; slovenski: Socialistična federativna republika Jugoslavija) bila je jugoslavenska država koja je postojala od kraja drugog svjetskog rata (1945) do raspada 1992. godine. Bila je socijalistička država koja se prostirala na teritoriji današnjih nezavisnih država Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske, Makedonije, Slovenije, Srbije.
Proglašena je godine 1943. na teritoriji Kraljevine Jugoslavije pod nazivom Demokrativna Federativna Jugoslavija, te je međunarodno priznata kao pravni nasljednik Kraljevine. Godine 1946. je dobila službeni naziv Federativna Narodna Republika Jugoslavija, a Ustavom 1963. dobila svoj posljednji naziv Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija.
S obzirom da je najveći dio postojanja bila pod vlašću Komunistička partija Jugoslavije, odnosno kao službenu ideologiju i društveno-ekonomski sistem koristila socijalističko samoupravljanje za SFRJ se koriste izrazi socijalistička ili komunistička Jugoslavija. Zbog dugogodišnje vlasti Josipa Broza Tita, također je uvriježen i naziv Titova Jugoslavija. Od raspada do danas se, pak, najčešće kao alternativni naziv koristi izraz bivša Jugoslavija, djelomično zato da bi je se razlikovalo od Savezne Republike Jugoslavije, formirane 1992. godine.
Sadržaj/Садржај |
[uredi - уреди] Geografija
SFRJ se graničila sa Italijom i Austrijom na severozapadu, Mađarskom i Rumunijom na severu, Bugarskom na istoku i Grčkom i Albanijom na jugu. Zapadni deo republike je izlazio na Jadransko more.
[uredi - уреди] Socijalističke republike i autonomne pokrajine
SFRJ je bila podeljena na šest socijalističkih republika i na dve socijalističke autonomne pokrajine koje su bile deo SR Srbije. Glavni grad je bio Beograd. SFRJ su sačinjavale sledeće republike i pokrajine:
- Socijalistička republika Bosna i Hercegovina – glavni grad Sarajevo;
- Socijalistička republika Hrvatska – glavni grad Zagreb;
- Socijalistička republika Makedonija – glavni grad Skoplje (Skopje);
- Socijalistička republika Crna Gora – glavni grad Titograd (Sadašnje ime je Podgorica);
- Socijalistička republika Srbija – glavni grad Beograd, u kojoj su se nalazile:
5a. Socijalistička autonomna pokrajina Kosovo – glavni grad Priština i
5b. Socijalistička autonomna pokrajina Vojvodina – glavni grad Novi Sad; - Socijalistička republika Slovenija – glavni grad Ljubljana.
[uredi - уреди] Istorija
![](http://library.vu.edu.pk/cgi-bin/nph-proxy.cgi/000100A/http/web.archive.org/web/20120603113911im_/http:/=2fupload.wikimedia.org/wikipedia/sh/thumb/6/6c/GrboviSFRJ.jpg/220px-GrboviSFRJ.jpg)
Demokratska Federativna Jugoslavija je rekonstituisana na konferenciji AVNOJa u Jajcu, (od 29. novembra do 4. decembra 1943.), dok su se pregovori sa Kraljevskom Vladom u izgnanstvu nastavili. 29. novembra 1945. Federativna Narodna Republika Jugoslavija je konstituisana kao komunistička zemlja (takođe na zasedanju AVNOJa u Jajcu). Prvi predsednik posleratne Jugoslavije je bio Ivan Ribar, a predsednik Vlade je bio Josip Broz Tito. 1953. godine, Tito je postao predsednik, a 1974. godine je proglašen za doživotnog predsednika.
Jugoslavija nije kao ostale države istočne i centralne Evrope izabrala kurs zavisnosti od Sovjetskog Saveza, i nije bila član Varšavskog pakta niti NATOa, što ju je činilo specifičnom u odnosu na druge države. Upravo zbog tog balansa između istoka i zapada, uživala je visoki ugled u svetu.
[uredi - уреди] Privreda
Uprkos zajedničkom početku, privreda socijalističke Jugoslavije je bila mnogo drugačija od privreda Sovjetskog Saveza i drugih istočnoevropskih socijalističkih država, posebno nakon jugoslovensko-sovjetskog razlaza. Preduzeća nisu bila državno, već društveno vlasništvo i njima su upravljali radnici putem samoupravljanja. Tokom Drugog svetskog rata infrastruktura Jugoslavije je bila uništena. Čak su i najrazvijeniji delovi države bili uveliko ruralni, a ono malo industrije u državi je bili uglavnom oštećeno ili uništeno.
Početkom pedesetih godina dvadesetog veka počinje eksplozivna modernizacija Jugoslavije čiju osnovu je činilo radničko samoupravljanja. Zbog Jugoslavenske neutralnosti i vodeće uloge u Pokretu nesvrstanih, jugoslovenska preduzeća su izvozila i na zapadna i na istočna tržišta. Jugoslovenske kompanije su vršile građevinske radove u brojnim velikim infrastrukturnim i industrijskim projektima u Afrika, Evropi i Aziji.
Činjenica da je Jugoslovenima bilo dopušteno da slobodno emigriraju od šezdesetih je omogućilo mnogima da nađu posao u zapadnoj Evropi, uglavnom u Nemačkoj. Ovo je doprinelo da nezaposlenost bude pod kontrolom i takođe je delovalo kao izvor kapitala i stranih valuta.
Tokom sedamdesetih privreda je reorganizovana prema teoriji Edvarda Kardelja o udruženom radu, u kojoj je pravo na donošenje odluka i raspodeli profita u društvenim preduzećima zasnovano na uloženom radu. Najmanje osnovne organizacije udruženog rada su približno odgovarale malim preduzećima ili odeljenjima u velikim kompanijama. One su bile organizovane u preduzeća koja su se organizovala u kompozitne organizacije udruženog rada, koje su mogle biti velike kompanije ili čak celokupna grana industrije na određenoj teritoriji. Najviše izvršnih odluka je ostavljeno preduzećima, tako da su one moglo nastaviti da se takmiče iako su bile deo iste kompozitne organizacije. Imenovanje direktora i strateška politika kompozitne organizacije su u praksi, u zavinosti od svoje veličine i važnosti, često bile predmet političkih i ličnih upliva.
U cilju da se svim zaposlenima da isti udeo u donošenju uloga, osnovne organizacije udruženog rada su takođe uvedene u javne servise, kao što su zdravstvo i obrazovanje. Osnovne organizacije su obično bile sastavljene od ne više od nekoliko desetina ljudi i imala su svoje radničke savete, čiji je pristanak bio potreban za strateške odluke i imenovanje direktora preduzeća ili javnih ustanova.
Državnici SFRJ su sa predstavnicima Evropske ekonomske zajednice potpisali dva trgovinska sporazuma: Sporazum o saradnji i Protokol o trgovini kao i dva finansijska protokola, a organizovano je i devet sastanka saveta za saradnju SFRJ i EEZ na ministarskom nivou.[1]
Jugoslovenski ratovi, naknadni gubitak tržišta i privatizacijska pljačka su donele ekonomske probleme svim bivšim jugoslovenskim republikama tokom devedesetih. U tom razdoblju samo je Slovenija zadržala ekonomski rast do početka 21 veka kada se i kod nje počela provoditi privatizacijska pljačka.
Valuta SFRJ je bio jugoslovenski dinar.
[uredi - уреди] Raspad SFRJ
Države nastale raspadom SFRJ: |
Bosna i Hercegovina |
Hrvatska |
Makedonija |
Slovenija |
Crna Gora |
Srbija |
Posle Titove smrti (1980), tenzije između naroda Jugoslavije su rasle, da bi prerasle u ustavnu krizu, koja je 1990. godine dovela do raspada vladajuće partije, a 1991. i proglašenja nezavisnosti Slovenije i Hrvatske. 1992. su nezavisnost proglasile Makedonije i Bosna i Hercegovina, a Srbija i Crna Gora su formirale Saveznu Republiku Jugoslaviju, koja je 2002. reformisana i preimenovana u Državnu zajednicu Srbija i Crna Gora. Nakon referenduma o nezavisnosti i razvrgavanja te zajednice pravni naslednik je 2006. postala Srbija.
[uredi - уреди] Demografija
Podaci sa popisa održanih 1971. i 1981.
Nacionalnost | 1971 | % | 1981 | % |
---|---|---|---|---|
Albanci | 1.309.523 | 6,4 | 1.731.252 | 7,7 |
Bugari | 58.627 | 0,3 | 36.642 | 0,2 |
Hrvati | 4.526.782 | 22,1 | 4.428.135 | 19,7 |
Italijani | 21.791 | 0,1 | 15.116 | 0,1 |
Makedonci | 1.194.784 | 5,8 | 1.341.420 | 6,0 |
Mađari | 477.374 | 2,3 | 426.865 | 1,9 |
Crnogorci | 508.843 | 2,5 | 570,298 | 2,6 |
Muslimani | 1.729.932 | 8,4 | 2.000.034 | 8,9 |
Srbi | 8.143.246 | 39,7 | 8.136.578 | 36,3 |
Slovaci | 83.656 | 0,4 | 80.300 | 0,4 |
Slovenci | 1.678.032 | 8,2 | 1.753.605 | 7,8 |
Romi | 78.485 | 0,4 | 148.604 | 0,7 |
Rumuni | 58.570 | 0,3 | 54.721 | 0,2 |
Turci | 127.920 | 0,6 | 101.328 | 0,5 |
Jugosloveni | 273.077 | 1,3 | 1.216.463 | 5,4 |
ostali/neizjašnjeni | 252.330 | 1,2 | 389.970 | 1,7 |
Ukupno | 20.522.972 | 100 | 22.438.331 | 100 |
[uredi - уреди] Republike i pokrajine po broju stanovnika
Podaci sa popisa iz 1991.
Rang | Republika/pokrajina | Stanovništvo | % | Gustina naseljenosti |
---|---|---|---|---|
1 | Srbija | 9.506.174 | 40.9% | 114,0 |
--- | Uža Srbija | 5.582.611 | 24,0% | 99,4 |
2 | Hrvatska | 4,784,265 | 20.6% | 84.6 |
3 | Bosna i Hercegovina | 4,377,053 | 18.8% | 85.6 |
4 | Makedonija | 2,033,964 | 8.8% | 79.1 |
--- | Vojvodina | 1,996,367 | 8.6% | 92.8 |
--- | Kosovo i Metohija | 1,956,196 | 8.4% | 183.1 |
5 | Slovenija | 1,913,355 | 8.2% | 94.5 |
6 | Crna Gora | 615,035 | 2.6% | 44.5 |
SFR Jugoslavija | 23,229,846 | 100% | 92.6 |
[uredi - уреди] Republike i pokrajine po površini
Rang | Republika/pokrajina | Površina (km²) | % | Gustina naseljenosti |
---|---|---|---|---|
1 | Srbija | 83,361 | 33.2% | 114.0 |
2 | Hrvatska | 56,524 | 22.5% | 84.6 |
--- | Uža Srbija | 56,169 | 22.4% | 99.4 |
3 | Bosna i Hercegovina | 51,129 | 20.4% | 85.6 |
4 | Makedonija | 25,720 | 10.3% | 79.1 |
--- | Vojvodina | 21,506 | 8.6% | 92.8 |
5 | Slovenija | 20,246 | 8.1% | 94.5 |
6 | Crna Gora | 13,810 | 5.5% | 44.5 |
--- | Kosovo i Metohija | 10,686 | 4.3% | 183.1 |
SFR Jugoslavija | 250,790 | 100% | 92.6 |
[uredi - уреди] Republike i pokrajine po gustini naseljenosti
Rang | Republika/pokrajina | Stanovništvo | Površina (km²) | Gustina naseljenosti |
---|---|---|---|---|
--- | Kosovo i Metohija | 1,956,196 | 10,686 | 183.1 |
1 | Srbija | 9,506,174 | 83,361 | 114.0 |
--- | Uža Srbija | 5,582,611 | 56,169 | 99.4 |
2 | Slovenija | 1,913,355 | 20,246 | 94.5 |
--- | Vojvodina | 1,996,367 | 21,506 | 92.8 |
3 | Bosna i Hercegovina | 4,377,053 | 51,129 | 85.6 |
4 | Hrvatska | 4,784,265 | 56,524 | 84.6 |
5 | Makedonija | 2,033,964 | 25,720 | 79.1 |
6 | Crna Gora | 615,035 | 13,810 | 44.5 |
SFR Jugoslavija | 23,229,846 | 250,790 | 92.6 |
[uredi - уреди] V. također
[uredi - уреди] Izvori
[uredi - уреди] Spoljne veze
- ((en)) Leaders of the Socialist Federative Republic of Yugoslavia (1945-1992)
- ((en)) Lideri republika i pokrajina
- ((en)) The Tito Era in Yugoslavia, Radio Free Europe Research (1980)