Sovjetski Savez
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
.svg&page=3d1)
.svg&page=3d1){kind=small}
.svg&page=3d1){kind=small}
Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (često zvan i Sovjetski Savez, poznat i pod kraticom SSSR) je država koja nastaje 1917. pod imenom Sovjetska Rusija nakon Oktobarske revolucije na prostoru Carske Rusije pod vodstvom Vladimira Iljiča Lenjina i Komunističke partije, a nestaje s svetske pozornice 1991. g.
Sadržaj/Садржај |
[uredi - уреди] Povijest
[uredi - уреди] Uvod
Na izborima održanim u velikaškom parlamentu 1612. godine za ruskog cara biva izabran Mihajlo Romanov. Tokom sledećih 300 godina njegovi potomci će nekoliko puta uvećati svoju državu dok se ona na početku 20 veka ne bude prostirala pod imenom Rusko Carstvo od granica Nemačke do granica Koreje postavši tako jedina kontinentalna država u kojoj sunce nikad ne zalazi. Bez obzira na pokušaje modernizacije ta država od druge polovice 19 veka počinje drastično zaostajati u modernizaciji prema drugim evropskim državama pa čak i prema Japanu što će postat očito u rusko-japanskom ratu. Težnje ruskog naroda za ekonomskim napretkom i političkom modernizacijom će biti ugušene u ruskoj revoluciji 1905. godine bez da se situacija i malo promeni na bolje. Bez obzira na unutrašnja vrenja ili možda čak radi njih Rusko Carstvo 1914. godine ulazi u Prvi svetski rat s nadom da će patriotski osjećaji ugasiti revolucionarni duh koji se ponovno stvara među stanovništvom. To će u prvoj godini rata i uspeti, ali što je on dalje neuspešno trajao to su više izlazi na površinu državni nedostaci pojačani ratni patnjama. Krajem 1916. godine postalo je jasno da ovo viševekovno Carstvo živi svoje poslednje dane, a do nove revolucije će doći 8.3.1917.. Šest dana kasnije car Nikola II potpisuje abdikaciju,a dan poslije je proglašena republika. Novoproglašena pre svega aristokratska republika na žalost odbija prihvatiti zahteve za završetkom rata i zahteve za kruhom što ju postavlja u vrlo neugodnu političku situaciju koja postaje neodrživa nakon neuspeha vojne ofenzive u leto 1917..Prvo je došlo do pokušaja boljševičke revolucije u julu,a potom u augustu i vojnog pokušaja državnog udara. Bez obzira na sve to vlada Kerenskog je odbila menjati svoju politiku što će dovesti do Oktobarske revolucije i dolaska Lenjina na vlast.
[uredi - уреди] Ruski građanski rat
Oktobarska revolucija pod rukovodstvom Lenjina se po gregorijanskom kalendaru dogodila 7.11.1918. kada su boljševici preuzeli vlast u Petrogradu i počeli ju preuzimati u Moskvi. Gotovo istovremeno s tom pobunom dolazi i do onih boljševičkih u Taškentu i Kijevu. U prvim mesecima između nove vlade i carske vojske koja ju ne priznaje će vladati primirje, ali uz incidente. To razdoblje će potrajati do potpisivanja Mira u Brest-Litovsku kada počinje otvoreni rat između carskih lojalista nazvanih belogardejci koji drže pretežno sibirska područja i novostvorene Crvene armije lojalne novoj vladi koja drži evropska područja Ruskog Carstva (s određenim izuzecima).
U tom ratu belogardejci na samom početku uživaju podršku centralnih sila tako da Nemačko Carstvo vrši pomorski desant u današnju Gruziju koja je pod kontrolom boljševika, dok Otomansko Carstvo osvaja također od njih Azerbejdžan i Armeniju,a po završetku prvog svetskog rata 11.11.1918. njihovo mesto u borbi protiv Crvene armije će zauzeti sile Antante zajedno s SAD i Japanom koji će s 165.000 vojnika napasti Sovjetsku Rusiju. Rat je bio u odlučujućoj fazi tokom leta 1918 kada je izgledalo da će belogardejci uspeti ugušiti revoluciju pre nego što nova vlada uspije organizirati crvenu armiju s dovoljno vojnika. Zaustavljanjem letne ofenzive belogardejaca 1918. godine sudbina rata je bila odlučena iako će u njemu biti još kritičnih trenutaka kao na leto sljedeće godine.
Kada je postalo očito da će nova Sovjetska Rusija preživjeti rat protiv carskih lojalista i strane vojne intervencije unutar vlade je započela žestoka rasprava o budućem izgledu države. Dok su na zapadu granice bile određene mirovnim sporazumima s Poljskom i baltičkim državama koje ostvaruju nezavisnost pod zaštitom Velike Britanije one na Kavkazu i u centralnoj aziji su bile predmet svađa. Na kraju je pobedila politička struja ministra za nacionalnosti to jest Staljina koja se zalagala da oni moraju ostati u sklopu nove države nasuprot onoj od Lenjina.
Ekonomska politika ratnog komunizma je spasila boljševičku vladu, ali cena koju je platila država i njeno stanovništvo tokom prvog svetskog rata i zatim građanskog rata koji će potrajati do 1922. godine je bila katastrofalna. Ubijeno je ili umrlo od bolesti i gladi 25 miliona stanovnika od početka prvog svetskog rata]] pa do kraja građanskog rata. Proizvodnja rudnika je iznosila 20 %, poljoprivrede 37 %, željeza je iznosila samo 2% proizvodnje zaostalog polufeudalnog Ruskog Carstva 1914.
Rat i iz njega stvoreni ožiljci u sovjetskom društvu neće biti prevaziđeni do kraja postojanja SSSR kao i nepovjerenje, osjećaj straha, opsade u odnosu s zapadnoevropskim velesilama i SADom.
[uredi - уреди] Prve godine i demokratizacija
S neupitnom pobjedom pred vratima i ekonomski uništenom državom Sovjetska vlada donosi odluku 12.3.1921. godine o pokretanju Nove ekonomske politike s ciljem zamjene ratne ekonomije koja se temeljila na zapljenama. U skladu s novom politikom seljaci su mogli slobodno prodavati svoje proizvode na što su plaćali porez, dok je država pod svojom potpunom kontrolom zadržala industriju. S tako rješenim pitanjem ekonomskog razvoja država se potom okrenula unutrašnjopolitičkim problemima gdje je osnovu svega činilo pitanje što s narodima Kavkaza, Ukrajine i Bjelorusije čiji narodi su predstavljali manjinu u Ruskom Carstvu, ali većinu na svojim nacionalnim teritorijima. Taj problem će biti uređen 29.12.1922. potpisivanjem sporazuma o stvaranju Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika između predstavnika sovjetskih republika proglašenih na tim teritorijima. Dok je SSSR tako dobivao svoj oblik uređene države njegov prvi vođa Lenjin je umirao što je otvorilo pitanje naslednika i dovelo do unutarstranačke demokracije ili kako se to u komunističkoj ideologiji definiralo do frakcijski borbi između različitih grupa unutar komunističke partije.
Politička borba unutar stranke se tokom ovog doba nije vodila samo zbog vlasti, nego i zbog ideoloških pitanja o budućem smjeru razvoja države. Ministar obrane Lav Trocki je bio glavni zagovornik struje stalne revolucije što bi po njegovoj vizija trebalo značiti da Sovjetski Savez aktivno učestvuje u stvaranju novih socijalističkih država, dok je na drugoj strani bio Staljin koji se borio za gradnju socijalizma u jednoj državi. U svom poslednjem pokušaju poražene frakcije to jest Grupa za demokratski centralizam, Lijeva opozicija od Trockog, Zinovljeva opozicija 1925 i dio Radničke opozicije će zajedno održati novembarske demonstracije 1927 godine na Crvenom trgu u Moskvi nakon čega će poraženi otići u istoriju. Političke vođe opozicije su poslane u penziju od strane pobjednika ili napuštaju područje SSSRa. Poslednji od poraženih vođa je bio Nikolaj Buharin koji se sukobio s Staljinom oko ekonomije s ciljem nastavka provođenja Lenjinove Nove ekonomske politike, dok se drugi nakon nestašice žita 1926 uspješno založio za kolektivizaciju što dovodi pored ostalog i do Prvog petogodišnjeg plana.
Vrhunac ovog jedinstvenog političkog razdoblja u istoriji Sovjetskog Saveza je bio 17 kongres komunističke partije (1934) na kojemu su članovi glasovali o političkim dužnosnicima po svojoj savjeti tako da je najviše glasova dobio Sergej Kirov,a ne sovjetski generalni sekretar Staljin. Kirov će prije kraja godine biti ubijen od bijesnog bivšeg člana partije nakon čega završava ovo razdoblje sovjetske istorije.
[uredi - уреди] Industrijalizacija i kolektivizacija
Prvi petogodišnji plan s ideološkim ciljem gradnje socijalizma u jednoj državi,a ekonomskim gradnje osnove za industrijalizaciju stupa na snagu 1928. i traje do kraja 1932 godine. U sklopu njega tokom ovih 5 kratkih godina SSSR povećava proizvodnju željezne rudače s 5.7 na 19 miliona tona, željeza s 3.3 na 6.2, ugljena s 35.4 na 64, nafte s 11.7 na 21.4 miliona tona, a električne energije s 5 milijardi kwh na 13.4 milijardi. Staljin je na početku prvog petogodišnjeg plana izjavio:Mi smo 50 ili 100 godina iza razvijenih država. Ako ih ne stignemo u sledećih 10 nas neće biti, što će se kasnije dokazati kao istinita tvrdnja.
Industrijski uspjeh ostvaren u prvom petogodišnjem planu nije pratio onaj poljoprivredni gdje dolazi do kraha. Seljaci su u ovo doba obrađivali vlastitu zemlju po principu da jedan deo proizvoda moraju prodati državi po specijalnim cenama, dok drugi deo prodaju na slobodnom tržištu. Već prve godine petogodišnjeg plana dolazi do poljoprivrednog kraha jer su seljaci prodali državi 2 miliona tona pšenice manje nego što je to ona tražila. Pokušaj državne zapljene manjka pšenice će rezultirati pobunom to jest atentatima na komuniste i uništavanjima državnih ureda. U takvoj situaciji država je odlučila čekati rezultat sljedeće žetve,ali kako je ponovno došlo do nedostatka pšenice donosi se u novembru 1929 odluka o prisilnoj kolektivizaciji seljačkih posjeda. Između septembra 1929 i marta 1930. godine pod pritiskom države i njenih odreda seljaci masivno ulaze u kolhoze tako da postotak seljaka koji se u njima nalaze je porastao s 7.4 % na 60 % u samo 6 meseci. Suprotno očekivanjima u porast poljoprivredne proizvodnje od 50 %, dolazi do pada od 32 % s katastrofalnim posledicama. Kako je sovjetska vlada očekivala ranije spomenuti porast poljoprivredne proizvodnje od 50 %, ona je istovremeno digla i "porez" to jest dio prinosa koji idu državi za 40 % što postaje u pravom smislu te rječi ubitačno kada se u njega uračuna pad proizvodnje od 32 %. Tokom razdoblja 1932-33 u događaju poznatom pod imenom holodomor 6 miliona seljaka [1] će umrijeti od gladi nakon što im država zaplijeni plodove za plaćanje "poreza" kako bi ona mogla financirati kupovinu industrijske mašinerije i nove socijalne projekte.
Osim ova dva dijela prvog petogodišnjeg plana postojao je i onaj socijalni koji se vrlo često zaboravlja. U sklopu njega provodi se masovna imunizacija, otvaranja hiljada bolnica, otvaranje 50.000 novih škola kao i potpuno ukidanje nezaposlenosti koja je mučila još Rusko Carstvo putem otvaranja novih tvornica. Rezultat svega toga postaje povećanje prosječnog životnog veka između 1928 i 1955 godine od 20 godina.
[uredi - уреди] Ježovščina
Ubojstvo iznimno popularnog Sergeja Kirova 1.12.1934. postaje događaj koji mijenja daljnji unutrašnjopolitički razvoj SSSRa u smjeru Staljinove absolutne diktature iako na početku nitko nije očekivao drastične promjene pošto cela 1935. godina prolazi u relativnom političkom miru. Službeno spomenuti razlozi za pokretanje ježovščine će biti borba protiv pete kolone, proturevolucionara i sabotera na koje je bačena krivica za holodomor i druge pogreške sovjetske vlade.
Prvo veliko javno suđenje "petokolonašima" se održava u Moskvi 19.8.-24.8.1936. kada su bivši Staljinovi protivnici,a u to doba penzionirani političari Grigorij Zinovljev i Lev Kamenev (prvi predsednik SSSRa) osuđeni na smrt i pogubljeni zbog navodnog osnivanja terorističke organizacije s ciljem ubojstva Kirova, Staljina i drugih sovjetski dužnosnika.
Sveukupno će biti održava 4 velika Moskovska suđenja "petokolonašima i izdajnicima" tokom kojih će biti pogubljeni bivši poraženi protivnici Staljina i drugi tada aktivni visoki dužnosnici računajući vojne kojima će se suditi u tajnosti. Među tada nastradalim političarima naći će se 5 od 7 članova Politbiroa koje je Staljin naslijedio od Lenjina čime je on tada neupitno preuzeo svu kontrolu u državi.
Osim političara tokom tri godine to jest u razdoblju 1936-38 iz vojske će biti izbačeno 37.761 oficira i komesara. Među osuđenima na zatvorske kazne ili pogubljenjima će se naći njih 10.868 s katastrofalnim posljedicama tri godine kasnije kada počne rat pošto će veliku većinu osuđenih činiti viši oficiri to jest biti će uhapšeno 3 od 5 maršala, 13 od 15 zapovjednika armija, 50 od 57 zapovjednika korpusa pa je tako slomljena i moć vojske.
Osim raznih visokih dužnosnika NKVD će izdati 30.7.1937. i naređenje o hapšenju antisovjetskih elemenata među običnim ljudima. Po podacima ove tajne policije te 1937. i 1938. biti će zatvoreno sveukupno 1,548,366 osoba,a od tog broja ih je pogubljeno 681,692 dok su ostali poslani na služenje zatvorske kazne u gulag. Unutar tog broja će se naći i više od polovice članova 17og kongresa komunističke partije koji je 1934. godine glasovao po vlastitoj savjeti pa proglasio Sergeja Kirova, a ne Staljina za najpopularnijeg političara SSSRa.
Kraj ovog krvavog državnog terora se počeo nazirati 25.11.1938. kada je smjenjen Nikolaj Ježov po kojemu će period u Rusiji dobiti svoje ime s mjesta šefa NKVDa. Nakon njegovog suđenja i pogubljenja sovjetska vlada ili preciznije Staljin će svu krivicu za masovna hapšenja i ubojstva neuspješno pokušat prebacit na šefa NKVDa.
Sam atentat na Kirova koji je to sve pokrenuo je ostao zavijen velom tajne. Tadašnja sovjetska vlada je za ubojstvo optužila neku neodređenu opoziciju, na zapadu, a i unutar SSSRa je stvorena crna legenda da je Staljin naredio ubojstvo Kirova,ali niti osvetoljubivi Nikita Hruščov niti Mihaila Gorbačova neće uspeti naći ikakve dokaze za to.
[uredi - уреди] Nemačka/Treći Rajh
Po završetku Prvog svetskog rata i potom ruskog građanskog rata Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika i Nemačka su se našli u svetu gde su oboje bili otpadnici u novom svetskom poretku. SSSR je tada bio zaostala poljoprivredna država dok je Nemačka bila visoko razvijena država kojoj je zabranjeno razvijati vojnu tehnologiju.
Službeni početak saradnje dvije država pada u 1922. godinu kada nemački proizvođač ratnih aviona Junkers počinje graditi prvu tvornicu u SSSRu. U skladu s potpisanim dogovorom Nemačka je dobila mjesta za graditi i testirat oružje kao i prirodne resurse kojih nema, a sovjeti su dobili tehnologiju i moderno oružje koje njima nedostaje. Vrhunac ove saradnje će se dogoditi u razdoblju 1930-32 godina nakon čega ona biva prekinuta. Dolazak Hitlera s svojom ideologijom uništenja komunizma i genocida usmjerenog prema Poljskoj i SSSRu je stvorio paniku u Moskvi koja 6 mjeseci nakon njegovog dolaska na vlast prekida svu saradnju. Sljedećih godina sovjetski pokušaji su usmjereni na stvaranje protunemačke koalicije s pre svega Francuskom i Velikom Britanijom koje će to uporno odbijati. Tokom Španskog građanskog rata Treći Rajh će aktivno podržavati Frankove fašiste, SSSR Španjolsku republiku dok će Velika Britanija i Francuska formalno biti neutralni, ali u stvarnosti podržat Hitlera ili kako je to rekao britanski ministar vanjskih poslova Anthony Eden:"Mi preferiramo pobjedu fašista nad republikom" tako da je njihova mornarica u više slučajeva direktno pomogla Frankove snage.
Drugi put kada se SSSR otvoreno suprotstavlja Trećem Rajhu se događa tokom minhenske krize kada obećava vojnu pomoć Čehoslovačkoj u slučaju Nemačkog napada. Za razliku od Moskve, Pariz i London su odlučili surađivati s Berlinom i prisiliti Čehoslovačku da bez borbe preda Sudete s rezultatom kasnije potpune aneksije.
Bez obzira na dotadašnja odbijanja velikih sila za stvaranje protunacističkog saveza SSSR je pokrenuo novi krug sastanaka za stvaranje takvog saveza početkom 1939. godine. U neuspješnim razgovorima čiji osnovni cilj je bila obrana Poljske od Hitlerovog napada Velika Britanija i Francuska su našle bezbroj razloga da ne potpišu savez dok je u Moskvi zavladao strah kako je cilj njihove politike međusobni rat do uništenja Trećeg Rajha i Sovjetskog Saveza. To nije bilo samo tamošnje paranoidno razmišljanje pošto su na zapadu tog doba bile popularne iluzije da se Hitler može usmjeriti na osvajanje istoka dok će zapad živjeti u miru [2].
U ovoj situaciji napuštenosti od potencijalnih saveznika SSSR je kao spas došla Nemačka ponuda o sklapanju Pakta Ribbentrop-Molotov koji je garantirao državi mir, proširenje teritorija i usmjerio Hitlera na one koji su ga htjeli usmjeriti protiv Moskve.
Sledećih meseci za Kremlj prolaze u miru s nadom za dugim ratom između Trećeg Rajha na jednoj,a Francuske i Velike Britanije na drugoj strani dok tako kupljeno vreme on iskorištava za naoružavanje. Brza kapitulacija Francuske 22.6.1940. će izazvati paniku u Moskvi koja će se uskoro početi samozavaravati po pitanju sigurnosti jer "Nemačka neće napasti SSSR do poraza Velike Britanije".
Ozbiljan ili ne pokušaj Trećeg Rajha da uvuče SSSR u trojni pakt će propasti,a zimski rat će uveriti Hitlera da je Crvena armija vojno nesposobna koji se sam tako samozavarao zaboravljajući sovjetske vojne incidente s Japanom.
[uredi - уреди] Drugi svetski rat
Kupljeno vreme 1939-41 SSSR je iskoristio udvostručujući broj svojih vojnika, topova i aviona, ali ono je bilo definitivno isteklo 22.6.1941 kada je počeo nemački napad na SSSR. U teatru tragikomičnog apsurda s katastrofalnim posledicama Staljin je odbacio sva upozorenja da će Treći Rajh napasti bez obzira što su ona bila došla osim špijuna i iz pobunjenog Hitlerovog ministarstva vanjskih poslova. Nemački ambasador u Moskvi je tako 15 dana pre početka rata obavijestio sovjetsku vladu o budućem napadu,a tokom same objave rata Joachim von Ribbentrop je molio da se u Moskvu prenesu poruka da je on bio protiv rata. Crvena armija je bila obavještena tek par sati pre početka napada da se pripremi za njega tako je poruka bila potpuno nevažna,a jedini vojni odjel koji spremno reagira je bila sovjetska ratna mornarica koja je na vreme proglasila mobilizaciju protivno Staljinovom naređenju.
Za razliku od tog rasula Treći Rajh je uspešno počeo rat s vojnim ciljem osvajanja teritorija do linije rijeka Volga-Arhangelsk i istrebljenja sovjetskih stanovnika. Vojnici Wehrmachta su upoznati s ovim drugim delom plana putem javnog čitanja Keitelove uredbe od 23.5.1941 koja govori da nemački vojnik uživa potpuni pravni imunitet u odnosu na zločine počinje prema sovjetskom stanovništvu. Ta činjenica o ratu istrebljenja će postati jasna i sovjetskoj vladi nakon što Treći Rajh odbije ponudu o međusobnom poštivanju ženevske konvencije.
Vojna situacija je za SSSR nakon prvih mesec dana rata bila katastrofalna. Kombinacija faktora iznenađenja, brojčane nemačke nadmoćnosti i suludih naređenja iz Moskve nepovezanih s ikakvom vojnom strategijom će rezultirati milionskim gubicima i novim čistkama oficira tokom kojih će velika većina njih biti nevina. U svojoj analizi prvog mjeseca rata napisanoj za sovjetsku vladu maršal Žukov za vojnu katastrofu indirektno optužuje čistke iz tridesetih godina kada su pogubljeni zagovornik tenkovskog rata maršal Tuhačevski i na hiljade drugih oficira rječima:"naši oficiri su neiskusni s nedovoljno znanja u zapovjedanju jedinicama". Njegov izvještaj će postat signal za početak promena unutar Crvene Armije u toku kojih će politički podobni zapovednici biti zamjenjeni s vojnoj sposobnima na čelu koji će biti oni izbačeni iz vojske ili zatvoreni tokom tridesetih godina od kojih će najpoznatiji primer postati Kontantin Rokosovski koji između 1940 i 1944 godine prolazi put od zatvorenika do maršala.
Nakon vojnog debakla u bitki za Kijev koja završava 26.9.1941. s gubitkom od 700 hiljada vojnika Staljin je napokon odlučio dopustiti svojim generalima da vode rat bez njegovog uplitanja što će zahvaljujući velikom broju novih vojnika i vojne opreme koju izbacuju tvornice izgrađene u tridesetim godina dovesti do stabilizacije fronte krajem 1941. godine na liniji Lenjingrad-Moskva-Rostov.
Nasuprot početnih vojnih poraza Crvene Armije koja nije zauspjela zaustaviti napadača pored ostalog i zbog neobičnih naređenja sovjetska vlada je nakon ranije ubrzane industrijalizacije ponovno uspjela dokazati svoje organizacijske sposobnosti organizirajući masovnu evakuaciju industrije s područja koje će Treći Rajh osvojiti na područje Urala ili još dalje spašavajući tako svoju sposobnost da kasnije pobednički završi rat]].
[uredi - уреди] Pokušaj reforme
U nedostatku prihvatljivog nasljednika, Staljinovi najbliži suradnici izglasali su da će zemljom vladati zajedno, iako se borba za vlast održavala iza fasade kolektivnog vodstva. Nikita Hruščov, koji je pobijedio u borbi za vlast do sredine 1950-ih odbacio je Staljinove mjere terora i donekle olabavio represivnu kontrolu nad partijom i narodom (Destaljinizacija). Došlo je i do promjene smjera u vanjskoj politici, uz otopljavanje odnosa sa SFRJ i Zapadom. Ipak, Hruščovljeve su reforme u poljoprivredi i administraciji, sveukupno, bile neproduktivne. Kolege u rukovodstvu SSSR-a smijenili su Hruščova 1964.
Nakon smjene Hruščova uslijedio je još jedno razdoblje kolektivnog rukovodstva, koje je trajalo dok se Leonid Brežnjev nije ustoličio kao dominantna figura u SSSR-u u ranim 1970-ima. Leonid Brežnjev je predsjedavao u periodu "primirja" u hladnom ratu sa Zapadom, dok je u isto vrijeme gradio sovjetsku vojnu silu; ovo je naoružavanje pridonijelo prekidu "primirja" u kasnim 1970-ima. Još jedan faktor bila je sovjetska invazija na Afganistan u prosincu 1979.
[uredi - уреди] Ekonomska stagnacija
Poslije eksperimentiranja s ekonomskim reformama sredinom 1960-ih sovjetsko se rukovodstvo vratilo starim metodama ekonomske politike. Industrija je pokazivala spor, ali stabilan rast tijekom 1970-ih, dok je poljoprivredni razvoj nastavio zaostajati. Kao suprotnost revolucionarnom duhu koji je pratio rađanje Sovjetskog Saveza, prevladavajuće raspoloženje sovjetskog rukovodstva u vrijeme smrti Brežnjeva 1982. bila je averzija prema promjenama.
[uredi - уреди] Kraj SSSRa
U sljedećem desetljeću dominirala su dva paralelna procesa: sve očitiji raspad ekonomskih i političkih struktura Sovjetskog Saveza, i neuspjeli reformski pokušaji zaustavljanja ovih procesa. Nakon brzih izmjena Jurija Andropova i Konstantina Černenka na vlasti, ličnosti s duboko ukorijenjenom brežnjevskom tradicijom, energični Mihail Gorbačov napravio je značajne promjene u gospodarstvu i rukovodstvu partije. Njegova politika nazvana Perestrojka pokušala je promijeniti dotadašnju politiku središnjeg upravljanja ali Gorbačov nije uspio ispraviti ključne mane sovjetskog sustava; do 1991., kada je zavjera konzervativaca u njegovoj vladi otkrila slabost Gorbačovljeve političke pozicije, kraj Sovjetskog Saveza bio je na vidiku.
Dana 25. prosinca 1991., Mihail Gorbačov dao je ostavku na mjesto predsjednika SSSR-a, i predao dužnost Borisu Jeljcinu. Sljedećeg se dana Sovjetski Savez službeno raspao i do kraja godine sve su službene sovjetske institucije prestale s radom.
[uredi - уреди] Kasniji događaji
Politički dogovoren raspad SSSRa krajem 1991 godine od strane tadašnjih predsednika Belorusije, Rusije i Ukrajine je imao katastrofalne ekonomske i socijalne posledice sveukupno njegovo stanovništvo pošto tokom prve četri godine pad BDP u ovoj regiji iznosi 45 %. Depresija stvorena tim raspadom je bila dvaput veća od u zapadnim medijima zloglasne Velike Depresije iz 30tih godina dvadesetog veka.
Po podacima BBCa na dvadesetu godišnjicu pokušaja svrgavanja Mihaila Gorbačova bivše Sovjetske republike su dostigle BDP iz 1990. godine tek 2005. godine [3] uz drastične socijalne promene koje su rezultirale enormno bogatom vladajućom klasom i siromašnom većinom stanovništva koje u proseku živi lošije no što je živelo u poslednjim godinama SSSRa.
Ako se u ekonomskim podacima o protekla dva desetljeća gleda samo BDP bez socijalnih faktora neupitni ekonomski pobednici postaju Estonija čiji BDP raste oko 60 % u dvadeset godina, Azerbejdžan (zbog nafte) i Armenija (pomoć iz inostranstva) s porastom od 50 % i Uzbekistan s porastom od 40 % (s 1993 dolara na 2773 dolara), dok su najveći ekonomski gubitnici Tadžikistan zbog svog dugog građanskog rata i države koje su bile "žrtve" obojanih revolucija (Gruzija, Ukrajina, Kirgistan) kojima je BDP u padu u odnosu na stanje iz 1990. godine
[uredi - уреди] Sporni odnosi
Na početku Sovjetski Savez nije bio diplomatski priznat od strane većine zemalja, ali je do kasnih 1980-ih imao službene odnose s većinom zemalja u svijetu. Sovjetski Savez također je prešao dug put od autsajdera u međunarodnim organizacijama i pregovorima do jednog od arbitara sudbine Europe nakon Drugog svjetskog rata. Bio je član Ujedinjenih naroda od osnivanja, 1945., i jedan od pet stalnih članova Vijeća sigurnosti UN koji je imao pravo veta na bilo koju rezoluciju (vidi: Sovjetski Savez i Ujedinjeni Narodi).
SSSR je postao jedna od dvije svjetske supersile, i na toj poziciji je opstao četiri desetljeća, održavajući premoć u Istočnoj Europi (vidi: Varšavski pakt), vojnu snagu, pomoć zemljama u razvoju, i znanstveni razvoj, posebno u svemirskoj tehnologiji i naoružanju. Napori Sovjetskog Saveza da proširi svoj utjecaj ili kontrolu na mnoge države i narode rezultirali su formiranjem socijalističkih država širom svijeta.
[uredi - уреди] Podjela
| Podjela Sovjetskog Saveza na republike (1957-91) | ||||
|---|---|---|---|---|
| Zastava | Republika | Glavni grad |  |
|
| 1. |  |
Armenska SSR | Erevan | |
| 2. |  |
Azerbajdžanska SSR | Baku | |
| 3. |  |
Bjeloruska SSR | Minsk | |
| 4. |  |
Estonska SSR | Talin | |
| 5. |  |
Gruzijska SSR | Tbilisi | |
| 6. |  |
Kazačka SSR | Alma-Ata | |
| 7. |  |
Kirgiška SSR | Frunze | |
| 8. |  |
Latvijska SSR | Riga | |
| 9. |  |
Litvanska SSR | Vilnius | |
| 10. |  |
Moldavska SSR | Kišinjev | |
| 11. |  |
Ruska SFSR | Moskva | |
| 12. |  |
Tadžička SSR | Dušanbe | |
| 13. |  |
Turkmenska SSR | Aşgabat | |
| 14. |  |
Ukrajinska SSR | Kijev | |
| 15. |  |
Uzbečka SSR | Taškent | |
| 16. |  |
Karelo-Finska SSR (1940. – 1956.) |
Petrozavodsk | |
| 17. |  |
Transkavkaska SFSR (1922. – 1936.) |
Tbilisi | |
[uredi - уреди] Popis vođa Sovjetskog Saveza
Glavni članak:Vođe Sovjetskog Saveza
- Vladimir Lenjin - (1917. - 1924.)
- Josif Staljin - (1924. - 1953.)
- Georgij Maksimilijanovič Maljenkov - (1953.)
- Nikita Hruščov - (1953. - 1964.)
- Leonid Brežnjev - (1966. - 1982.)
- Juri Andropov - (1982. - 1984.)
- Konstantin Černenko - (1984. - 1985.)
- Mihail Gorbačov - (1985. - 1991.)
[uredi - уреди] Ekonomija
[uredi - уреди] Sport
SSSR je imao značajnih sportskih uspjeha u košarki, rukometu i vaterpolu. Održavani su i kupovi u ragbiju. U SSSR-u se igrao i Sambo.
[uredi - уреди] Kultura
[uredi - уреди] Poznate osobe
[uredi - уреди] Književnici
- Maksim Gorki
- Aleksandar Solženjicin
- Vladimir Vladimirovič Majakovski
- Aleksej Nikolajevič Tolstoj
- Mihail Bulgakov
- Boris Pasternak
- Vladimir Nabokov
- Mihail Aleksandrovič Šolohov
- Andrej Platonov
- Isak Babel
- Ivan Aleksejevič Bunin
- Joseph Brodsky
[uredi - уреди] Filmski umjetnici
[uredi - уреди] Blagdani
| Datum | Hrvatskosrpsko ime | Rusko ime | Značajke |
|---|---|---|---|
| 1. siječnja | Nova godina | Новый Год | Najveći blagdan u godini. Sve ruske božićne tradicije preseljene su na ovaj blagdan. |
| 7. siječnja | Božić | Рождество | Pravoslavni Božić, slave ga samo ozbiljni vjernici |
| 23. veljače | Dan Crvene Armije | День Советской Армии и Военно-Морского Флота ("Dan Sovjetske vojske i mornarice") | Stvaranje Crvene Armije u veljači 1918, radni dan. |
| 8. ožujka | Međunarodni dan žena | Международный Женский День | Službeni praznik koji slavi pokret za oslobođenje žena. |
| 12. travnja | Dan kozmonautike | День Космонавтики | День Космонавтики - Dan kada je Jurij Gagarin postao prvi čovjek u svemiru, 1961. Radni dan. |
| 1. svibnja | Praznik rada | Первое Мая - День Солидарности Трудящихся ("Međunarodni praznik radničke solidarnosti") | Slavi se 1. i 2. svibnja |
| 9. svibnja | Dan pobjede | День Победы | Kraj II. svjetskog rata u Europi nakon kapitulacije nacista u Njemačkoj 1945. |
| 7. listopada | Dan sovjetskoga Ustava | День Конституции СССР | Donesen Ustav SSSR-a 1977. |
| 7. studenoga | Oktobarska revolucija | Седьмое Ноября | Oktobarska revolucija 1917 |
[uredi - уреди] Izvori
