1974, s. 31

Dakako, sada bi najlakše bilo primijeniti tu hipotezu na različite planove i nivoe "Zastava", posebno na lik Kamila Emeričkog, pa iz romana uzeti ono što hipotezi konvenira. Umjesto istraživanja imali bismo prividno verificiranu hipotezu, umjesto dubinskog prodora u roman imali bismo možda vještu, ali površno izvedenu analizu. Jedini postupak koji hipotezu može učvrstiti, a konkretnu strukturu "Zastava" rastvoriti, sastoji se u slijedećem: hipoteza može i smije pomoći strukturalnoj analizi, ali ta analiza mora imati svoju samostalnost i otvorenost, što znači da s jedne strane mora slijediti opća načela strukturalne analize, a s druge strane mora ostati otvorena prema predmetu kojem je namijenjena.

(Stanko Lasić, Struktura Krležinih "Zastava", Zagreb: Liber, 1974, s. 31)

Usput: drugi poseban članak o "Zastavama" na Wikipediji pripada sasvim drugačijim zastavama.

Dobar ulov, 2. dio

Drugo dobro mjesto iz Times Literary Supplementa.

Fairy tales, although much anatomized, are not usually subjecto either to historical contextualization or to close scrutiny of their verbal expression. They tend to be treated as largely timeless material to which tellers turn when the invisible wand of Id or Zeitgeist inspires symbolic or allegorical expression for suppressed hopes and fears. (...) Such readings depend in no small measure on treating the individual retelling as transparent, or at least translucent, and of no distinct intellectual interest. That is, it is safe to ignore the words in which they are composed, however distinguished.

Bajke, mada često secirane, obično ne bivaju podvrgnute ni povijesnoj kontekstualizaciji ni pomnom razmatranju razine jezičnog izraza. Tendencija je tretirati ih kao načelno bezvremenu građu za kojom kazivači posežu kad ih nevidljivi čarobni štapić Ida ili Zeitgeista nadahne da simbolima ili alegorijama izraze potisnute nade i strahove. (...) Takva čitanja u znatnoj mjeri ovise o stavu da je individualno kazivanje nevidljivo, ili barem prozirno, da samo po sebi nije ni od kakva posebnog interesa. To znači da je posve u redu zanemariti riječi koje to kazivanje čine, ma kako birane one bile.

Ruth Morse, "No fear of fun", rev. of Charles Perrault, The complete fairy tales. Translated by Christopher Betts. Oxford Univ Press. TLS Jan 8 2010, p. 24.

Dobar ulov

Dobar broj Times Literary Supplementa (8. siječnja 2010). Barem tri korisna ulomka, a još ga nisam cijeloga pročitao. Evo prvoga.

there are cases in which, given a particular representation, if we know the mechanism that produced the representtion, then we can conclude something about the nature of what is being represented.

ima situacija kada po određenoj reprezentaciji, ukoliko poznajemo mehanizam koji ju je proizveo, možemo stvoriti neki zaključak o prirodi onoga što biva reprezentirano.

Barry Dainton, "Past, what past?", review of Robin Le Poidevin, The images of time. An essay on temporal representation, Oxford Univ Press. TLS Jan 8 2010, p. 9.

Cloatia

Na nedavnoj latinističkoj radionici u Splitu, u Paštrićevoj knjižnici, imali smo priliku zaviriti u jednu inkunabulu s izdanjem "Božanstvene komedije" (s Landinovim komentarom). Zanimalo nas je pritom kako izgleda onaj dio "forse di Croazia". I eto što nas je dočekalo.

(Zahvaljujući Digitalnoj knjižnici Bayerische Staatsbibliothek, primjerak ove inkunabule koji nije Paštrićev upravo se pojavio na internetu.)

Enciklopedija

Enciklopedija stvari koje ne znamo o hrvatskoj književnosti.

Da se razumijemo — nema podatke, samo pitanja.

Zabrinut

You ever see a house burning up in the night, way to hell and gone out there on the plains? (...) The year I lived in that junk trailer in the Crazy Woman Creek drainage I thought Josanna Stiles was like that, the house on fire in the night that you could only watch. The reason for it seemed to be the strung-out, buzzed country and the little running grass fires of the heart, the kind that usually die out on their own but in some people soar into uncontrollable conflagration.

Annie Proulx, "A Lonely Coast"

Gori makija srca.

O čemu pričaju drugi oženjeni?

Guardianov strip / kratka priča.



Ugodno sjedenje pred kompjuterom!

Pravo na šašavost

Despite the fact that they often seemed in these years to be the silliest pair of people alive, they came nonchalantly and almost naturally to believe that their right to freedom and fun and half-baked opinions was something worth preserving. It was their silliness that made them serious. Once the right to go on being silly was threatened, they would respond with considerable urgency and earnestness.

Colm Tóibín, "I Could Sleep with All of Them", London Review of Books, 6 November 2008.

Krleža o lektiri

V dežđljivoj markloj noči Ovidijuša je dobro čitati,
kod tega vraga vračtvo za vuloge pitati:
podagram tollere nescit medicina.
Ak te žiga v kostmi, popij pehar vina,
kaj vino je još navek najbolša medicina!
Ja sem svoja jajca odsedel v Firence
i cerkvenim knjigam pregrizaval herpte.
Nabubal sem se prevučene recepte.
i Svetim Ocom krunil lavorične vence.
Kaj imam od tega?

(Balade Petrice Kerempuha)

Scila i Haribda vrednovanja

Čitajući kleine Schriften Stanka Lasića (Bibliografiju i Članke, razgovore i pisma), imao sam prilike razmišljati o jednom "klasičnom" problemu književnosti: o njezinom vrednovanju. Činim to nerado: instinkt mi govori da to nije moje područje, to je za one s kritičarskim nervom. Kasniji se Lasić doima poprilično zaokupljen pitanjima "koliko nešto vrijedi" i "što treba čitati" — a, uostalom, mora se priznati da to i jest način na koji ljudi obično razmišljaju o književnosti. Ako si specijalist za književnost — ajde miki, reci nam jel to šta valja, a ako valja, zašto valja!

S druge strane, književnost na kojoj u znoju lica svoga zarađujem za kruh, DVD-ove i otplatu stambenog kredita nalazi se nekako onkraj pitanja vrijednosti. Jasno je da hrvatski latinisti nisu ni Dante, ni Shakespeare, ni Goethe, a bome ni Katul ili Horacije. A opet ima u njima nešto fascinantno.

Profesionalna deformacija? Cicero pro domo sua?

Mislim da je tu umjesna jedna nezgrapna analogija. Fizičari koji istražuju subatomske čestice ne traže da se svi ostali bave tim česticama, kao ni molekularni biolozi koji analiziraju kemijske procese u mitohondrijima (mada svi imaju subatomske čestice i mitohondrije). Tako i ja sa svojim hrvatskim latinistima i ostalima koje moja kolegica od milja zove minoresi.

Moj je zadatak — biti ronilac, ili kopač. Samo kopanje i ronjenje, međutim, zabavniji su za onoga koji to radi, nego za one koji promatraju. Stoga — ne brinite; ako ronim i kopam za novce poreznih obveznika, neću od njih očekivati da se onome što prevrćem bezuvjetno dive. Ali kad iskopam nešto zanimljivo, javit ću vam. I detaljno vam pokazati zašto je to zanimljivo.




(A ono što vidim dok ronim fascinantno je jer je to drugi svijet.)

(Flickr: Erwin Kodiat.)